Odlučih sjesti na prozorsku dasku i smiraj tražiti u cigareti, jer uvijek smo uništavale jedna drugu. Nije ni čudo kada ljudi kažu da ''čekanje ubija''. Ne, čekanje nije nikoga ubilo, niti će.
Dok sam šetala ulicom, bijesna na svoj život vazduh me sjekao kao da je oštrica.
Odlučiš se za jedno biće i shvatiš da pripadaš samo njemu, tijelom nastaviš dalje, ali srcem nikada.
Tvrdnje koje sam koristila da otkrijem i možda shvatim ko sam, uvijek su bile pogrešne i bile su tako daleko od agresivnosti.
Međutim, miris ruža, također parfema i svile dugo su se skrivali pod mojom kožom, a na površinu nikada nisu izašli.
Još uvijek sam dijete. Ne možda dijete sreće, ali jesam ono malo ušušno biće, željno igre, slatkih riječi i zagrljaja.
Još uvijek negdje i nekoga čekam, dijete u izgubljenom vremenu, a opet žena u umornom tijelu.
Sjećam se poljupca koji sam dobila u čelo, bilo je toliko lijepo, blago i pomalo nestvarno, toliko lijepo da se obrisalo, toliko lijepo da još čekam taj zagrljaj. Lutam tragajući i misleći da se stvarno krije iza svakog ćoška moje ulice baš takav zagrljaj.
Život mi je postao toliko jeftin. Treba mi zagrljaj koji će trajati pet godina da obriše sve ove tragove, da nestane ova bol i iluzija u mojoj glavi.
Kad mržnja ostane u čovjeku onda je to borba sa smrću, zasitiš se starih stvari i ne razmišljaš o novim, niti daješ priliku bilo kome da uvidiš kako nove stvari, novi izazovi ili ljudi mogu biti velika, potpuna promjena u životu. Jednom zauvijek odlučila sam, treba mi zagrljaj koji će trajati pet godina. Opet, zavaravam sebe. Treba mi samo zagrljaj. Njegov zagrljaj.
Slabost je velika, a snaga je ništa.
Nema komentara:
Objavi komentar