Dijete u meni

Bol u grudima pomogne čovjeku da shvati zašto neke stvari izmiču kontroli i zašto svi imamo osmijeh na licu, a u sebi duboko krijemo tugu. 
Još kao djeca uvijek smo željeli tuđe igračke, a danas ima ih na stotine koji žele naš život ili mi tuđi, a da ni ne znamo koliko iza sjajnih bisera stoji crna tačka koja je obojila lice sa toliko užasnih suza.
Jeste, mi ne znamo, a opet želimo i ponekad smo nedefinisani kao osobe, a ko zna zašto je to i dobro.

Posmatrajući ovaj život liči mi kao na strah koji čitam svaki dan, takav strah može biti dio proklestva.
Bez obzira gdje odemo živjeti zauvijek nosimo duboko u sebi sve uspomene i emocije, od toga nema lijeka niti će odlazak biti pravo rješenje.
Nekada u tihoj noći osjećala sam se prazne glave i čvrsto zatvorena gdje bih čekala zoru koja je velika kao zamka svega ovoga što se dešava u životu.
Čovjek tek tako, samo ponekad traži očajnički oružje da bi se spasio, ostavio sve daleko iza sebe i krenuo laganim koracima gdje će se još živ izvući od sranja.
Kako pogoditi da je neko samo napola normalan? Neću o tome da pišem, ali hoću da izjavim da svi smo mi na teškim terapijama koje nekada i ne pomažu, a opet nikoga i nemamo pa samo njima i vjerujemo...
Još uvijek u ranu zoru osjećam kako mi fali taj pogled-  pogledaj koji je ogledalo za sve što radim i istražujem čitavog života pa poželim uzeti crni kofer koji ionako skuplja prašinu, jer već dugo sama putujem, a  to je strašna bol.
Bol koja nikako da prestane, nikako da se ugasi već svaki put kada poželim otići umorim se od toga jer ne mogu sama, a ne mogu ni s njim.
Pritiska me gorki vazduh gdje pomaže srcu da se nasmije i uništi bol koja je suze zaslijepila.


Šta se dešava kada izgubimo prokletu slobodu?
Rekla bih da se opet strah pojavio i gorkom istinom uništio dijete u meni i onaj osmijeh koji se daleko čuo kao neki krik.
Ne znam, godine su samo broj. Do odluka je, do nas je koliko ćemo i kako biti oprezi sa ljudima i životnim odlukama, ali ovo dijete u meni jeste dijete sreće, a ne tuge.
Još uvijek dijete koje želi da neko brine o njemu i onim greškama koje svakodnevno pravimo, dijete koje želi napraviti neko sretno doba i čekati zagrljaj od osoba gdje im pruža ruke ne žaleći niti jednog trenutka, dijete koje vjeruje i beskrajno se smije.
Ponavaljam, opet. Sloboda je gubitak sigurnosti, više ne želim ni razmišljati o stvarima koje su se desile, koje će se desiti, zašto će doći, da li ću imati snage za još jedan gubitak, za još jedan rastanak? Ne razmišljam više šta me čeka, ili zašto nešto mora biti tako, razmišljam kao ono dijete koje vjeruje i istinski misli da postoji neko ko će uvijek da brine o nama pružajući ruke čekajući nas sa osmijehom i emocijom koja je toliko mala, a opet dragocijena nijansa.
Ne želim da se odričem slobode, jer ko se zaista nečega odriče birajući mene?

Obujem nove cipele, zavolim svaku hladnu zoru, dan prepun sunca ili jesen koja je blaga i tiha kao i ja. Zavolim vjetar koji će odnijeti probleme i od moje kose napraviti cirkus, zavolim sve godine bez problema i planiranja, jer ne želim smetnju u tuđem životu. Sad je drugačije ovaj život je moj i pružit ću mu ruke kao srcu.