Njegove riječi su kao put moga morala i svijesti koja vodi ka nekoj nježnosti, a milion razloga nas razdvaja, a živimo zajedno, a opet jedno bez drugoga. Vrijedno je?
Čudno i strano je u početku bilo, kao voz bez šina.
Toplina njegovog tijela budila me svako jutro i znam da je smiješno jer on nije pored mene, ali tek tako bih pronalazila divljenje za sve što je mrvilo moje samopouzdanje.
Ovo je naša blentava sreća, svijet je lud pa uništimo cigaretu misleći kako kajanje manje boli u noćima gdje mjesec krije sve naše tajne.
Ima još jedno polje, ne znam da li je to mjera tišine, ali uvijek čujem tu rečenicu ''mrziš li me'' ?
Budna sam, ali oči ne otvaram, osjećam toplinu njegovih ustana još uvijek, kao da je tu sa mnom, pored mene u zanosnom pokretu naših riječi i slušamo tišinu koju nam šalje nebo.
Volim maglu, kišu i jesen - depresivno vrijeme bilo nekome ili ne - ja volim.
Magla krije svaki pokret nestalog čovjeka, a kiša nikada neće obrisati ove tragove moje ili naše jer kako mrziti nekoga, ko je tvoj, a nije? Kad počinjemo mrziti?Očigledno, neke osobe nikada, toliko oprostimo njima, da sebi nikada ne bi mogli ni slične stvari.
Kad bih mogla dati nekome savjet o tome, na trenutak bih zastala, tijelo bi uništilo sve riječi koje se kriju o laganom umiranju i usamljenosti.
Ne mrzim te iako nisi moj, iako si otišao daleko, ostavio si sve iza sebe, a nisi se ni okrenuo, ne mrzim tvoje dodire, ne mrzim tebe pa tako ti se prepustim jer ti vjerujem, jer ovaj život je moj početak s tobom.
Bajka se iznenada stvori i napravi odličnu priču, ali nejasnu kao smetljište na odmoru.
To su glasine u mojoj glavi, ali i one me ne mogu natjerati da mrzim nešto zbog čega mi je lijepo, zbog čega se osjećam kao beksrajno nježan list na cvijetu.
U glavi milion priča, ali vjerujte to je malo, nije dovoljno kao jedna strastvena priča bez kraja.
Noć je za pisanje, pa sjedim na hrpi knjiga, ali mi otimaju moj tekst, voljela bih da imam toliko snova, a malo knjiga.
Želim da istražim njegovu kožu, kakvu melodiju krije tijelo tog muškarca i šta osjeća?
Dok mi je milovao vrat, koža je bila sve toplija i toplija kao da nikada neće otići i ostaviti me.
Otvorila sam oči i gledala sam ga, pratila sam svaki njegov pokret tijela, izgledao je kao pisac koji kida i baca papire na komadiće pijući vino, pomalo tužno jer nema završenu priču, a opet toliko sretno jer je počeo pisati najljepši roman.
Znala sam da će otići, i nisam ga mogla mrziti zbog toga.
Na početku ove priče, znala sam da će skupiti svoje stvari u kofer i krenuti u pravcu za vremenom koji će promijeniti sve.
Plašila sam se nakon njegovog odlaska kako će u mome tijelu živjeti opet on, stranac noći.
Ova priča nema kraj, pa tako ni njegov brod koji plovi, ne mrzim čekati da će ponovo doći u moju luku i baš tu ostati zauvijek.
Na rastanku nije mi poklonio zagrljaj od pet godina, samo mi je tiho na uho šapnuo: '' mrziš li me? ''.
Nema komentara:
Objavi komentar