subota, 30. srpnja 2016.

Iluzija izgubljenih

Rekoh ja davno, on nije ni znao, a voljeli smo se. Jesmo, uistinu. Onako čvrsto i blentavo.
Počela sam opisivati našu ljubav, kao da ja znam šta je to? Priznajem, jesam upoznala, ali do sada je nisam još srela, možda se sada ljubav drugačije opisuje ili je greška kada je opisujemo? Tvrdim, šutnja je najljepši opis.

Šta ovaj nož radi u mojim grudima? Živi godinama, hrani se mojom patnjom, tugom, ponekad i suzama, a ponekad ubrzano mi srce kuca pa se plašim da više ne postoji nož, već da je ostala samo neka hladna i velika rupa koja čeka ponovo reprizu istoga?
Za mene je oprost kao mogućnost izbora. Odlučih, ne opraštati nikome . Ni najmanju sitnicu, jer svjesni smo svi kada griješimo, svjesni smo svi kako postupamo u određenom trenutku.
Ja ne ostavljam, ja pokazujem samo suprotnu stranu, ljepšu.
Pokazujem hrabrost i način življenja, kako junački mogu preživjeti sve i boriti se sa osmijehom kao da mi se nikada ništa nije desilo. Pa, i nije. Odgurnula sam sve osobe od sebe koje su me povrijedile, ko mi je kriv što sam komad budale koji vjeruje svima? Ko mi je kriv kada mislim da sam nekome bitna u životu, da nekome u potpunosti pripadam i da mogu biti sretna baš sa tom osobom? Kojom osobom, molim, kako? Osobom koja na lijep, kulturan način izigrava moju posljednju snagu dobrote i živaca?
Naljepše je šutiti i ne vjerovati nikome, u tome je ljepota svijeta.
Imam osjećaj da gnjavim život, pisajući na papir i prenoseći svoje misli, ali on nikako ne blijedi. Uvijek je isti, bijel i čist kao suza, pa mi dokaže da sve može podnijeti kao da ima tri života. A ovaj moj jedan jedini život odavno se pretvorio u proces mogućeg i nemogućeg.
I na kraju se upitaš: '' pa ko više griješi, vi ili ja?''
Ko gaji iluziju u ovome svijetu, ko još živi u iluziji izgubljenih?
Anđeli ne bi znali vjerovatno odgovor na ova pitanja, jer njima je dosadno osuđivati i stalno opraštati, vjerovatati, a ništa ne dobiti kao nagradu nečega dobrog.
Bit će još bura i hladnog vjetra, neka mene na sigurnom u iluziji izgubljenih, barem manje boli.

1 komentar:

  1. Elma Zeba:

    „Bit će još bura i hladnog vjetra, neka mene na SIGURNOM u ILUZIJI IZGUBLJENIH, barem MANJE BOLI“.

    BRAVO ELMA. VELIKA ISTINA.

    OdgovoriIzbriši