Rijetko pronalazim smisao za stvari koje radim, preživim svako stoljeće pa umrem nekoliko puta, a opet sve tako traje i pronalazim nešto što je između nas, nešto kao što su- riječi.
Ipak, ako i pogriješim u pronalaženju pa, samo sam čovjek.
U trenutku moje muke budio se opet onaj stari osjećaj, kada puno razmišljam i gubim se u svakoj prilici da nešto popravim.
Smrad prljavog drveta i mutni sivi dim zatvorio mi je oči i mislila sam barem da se sve promijenilo zauvijek.
Svoj život započinjem istinskim grijehom, jer mislim da se tako najbolje poznajem, a onda se plašim instumenata kroz koje melodija pleše pokazivajući mi neshvatljive pokrete velike kao enciklopedija.
Tišina je uvijek imala odgovor, ali to su bili teški odgovori kao koraci nekoga ko je pijan, a opet miriše na lavandu jer uvijek najljepše vidimo u osobi koja nam je pokazala stazu naše duše.
Život nas tako nauči da često koračamo kroz trnje boreći se, kroz staze za odrasle ili one koje su i pelin i trnje pa ništa ne znače i nikada nas ne nauče kako izgleda naš pravi put.
Ovaj život se svodi na odluke, do nas je.
Možemo odlučuti da se borimo, a opet se tako lako možemo predati i izgubiti se negdje ili u tuđoj duši.
Možda nam jedino ovo doba, bezbrižnosti i nevinosti možemo pomoći da sačuvamo mladost, kao nekada da se vrtimo u isti krug misleći da još negdje postoji stih koji će nam pomoći?
Ova noć kao da govori da sam u tebi pronašla sebe i tako sam se sve čvršće vezala za taj siroti dom koji kao da mi nešto govori kada se ti izgubiš.
Voljela bih da imam u sobi zid od ptica, da šetam stazom uspomena i čeznem za tvojim zagrljajem jer i tako ne mogu da poletim kada stvari izmaknu kontroli i kada se sjetim ko sam i zašto sam ovdje- ovdje gdje je sve tako mračno, tiho i gdje traje to nešto..
U noći kada sve gubi smisao opet vidim malu, bijelu ribarsku luku koja je okupana svjetlošću mira i tišine.
Ne znam da li ću pobijediti, ali hoću da ti tiho šapućem najljepše stihove tiho ispod mjeseca, gdje je glad za morem i putovanjem, gdje ideš laganim korakom ka pjesku, okrećeš me i opet čekaš.
Hoću baš takvih hiljadu malih stvari koje nisu spremne za jedan život i koji nas čeka neki drugi kao rezerva za takmičenjem.
Južna svjetlost zna da čeka kao olovka koja je otišla u tami, samo me traži i pogledaj svaku sobu koja je zaključana jer baš neka od njih ima posljednju kap koju čuvam za tebe.
Duša je krhka, i nekada je implus samo dovoljan da oživi sve ponovo, a opet da bude i bolno.
Nema komentara:
Objavi komentar