Muzika bez glasa

Nije ostalo ništa, samo je ostalo sve.
Ostala je tišina i park koji nekada pjeva tužne pjesme i tako, ostavim dvije cigarete koje su nekada izgledale kao plamen, a nekada tako nevine i čiste.

Ostalo je toliko pitanja, toliko upitnika i nekih, malih, čistih riječi u zraku.
I duša je ostala i tijelo koje luta misleći da će opet sresti pijanog druga koji će slaviti sreću.
I tek onako, uz rijeku i miris trave počela sam slušati kako Rade Šerbedžija recituje ''Ne daj se Ines'' pa sam slušajući dobila snagu za jedno novo razmišljanje.

Šta stvarno ako pobijedim i pronađem novu snagu u sebi za sve loše što mi se dešava? Upravo zbog same te rečenice '' ŠTA AKO JA...'' sam izgubila snagu da razmišljam.
Ne želim i neću više da razmišljam, toliko me puta ovaj život zabolio, a ja mu nisam nikada dovoljno niti dobro uzvratila.
Bez straha kroz oluju putujem i kada me zaboli baš onako jako i ne popušta, zagrlim drvo, zagrlim psa i popričam sa rijekom, tek tada pronađem svaki smisao ovoga života.

Pomislim barem na trenutak kako mrtva priroda nekada zna dobro slušati moje riječi, kako životinje mogu osjetit moj otkucaj srca i zagrliti me kao da ovaj život tako sporo teče ne misleći da li ću krenuti dalje ili zauvijek ostati s njima.
Smatrala sam da mogu voljeti, pa nekada i zagrliti tako divna, mala i ušušna bića poput ljudi, poput prijatelja, poput momka, muža, brata, sestre i najbolje prijateljice, ali je nevjerovatno koliko te riječi zabole baš od takvih ljudi.
Voliš godinama, ulažeš svoj trud, živce, napor jer voliš i želiš, pa na kraju okrenu leđa i nestanu.
Poslije sam sebe ''gušiš u mislimama'' da li si ispravno neke stvari uradio i gdje si pogriješio?

Nije bitno da li smo neke stvari shvatili rano ili kasno, bitno je da shvatimo.
Bitno je da naučimo. Svi griješimo i uvijek ćemo, ali popraviti nešto teško, ali barem kada naučimo tada ćemo i shvatit zašto tako postupama prema određenim ljudima i zašto godinama kako sve više i više starimo grlimo drvo i mazimo psa koji apsolutno osjeti i razumije svaku riječ i svaki otkucaj srca.

Ne volim ja mnogo pričati, tiha sam, šutim često, ponekad se smijem glasno, a ponekad samo plačem pričajući čak.
Dominacija, pokazivanje ili neka vrsta ludila sama će doći kada pored sebe imamo prave i istinske prijatelje, ali tišina nije uvijek znak slabosti, stvar je trenutka.
Ne zapitamo se, a trebamo barem često, zašto je baš neka osoba takva, zašto je umrla kada ima dovoljno razloga da živi? Ne osuđuj prije nego upoznaš osobu ili njen život, a ako nikada nisi ni pola doživio od toga, nemaš pravo niti razlog da osuđuješ tuđe postupke.

Ne postoji neko savršeno vrijeme, postoji  sadašnje - trenutno, pa zato grli kada osjetiš, podari osmijeh svakome, pa čak i osobi koja te gleda mrkim pogledom i u tebi vidim samo najgore.
Budi kao svjetlost, budi kao cvijet i samo dobro ljudima pokloni, jer kako život odlazi, trenutak će se vječno slaviti i trajati.

U čovjeku kada umre sve i postane mu svejedno, kasno je poslije da se pitamo zašto nismo živjeli za trenutak i poklanjali one najvrijednije poklone smijeha, zagrljaja i sreće, jer baš u takvim trenucima kada prođe nas, a hoće ostaje samo tužna muzika bez glasa, a takva muzika boli jer riječi odavno napustile su put sreće.