Zanimljiv je ljudski život, sličan kao plima i oseka. Moj barem.
Često pokušavamo uhvatiti struju u moru, boreći se kroz oluje i nevolje koje teku u nama ili putevima našeg života.
Nemam novca da platim brodsku, željezničku ni avionsku kartu, a imam samo jednu riječ koja može da stvori poteškoće više od novca, a to je ''ljubav''.
Ne bježim, niti želim, samo sam shvatila da je za sreću potrebno toliko malo baš kao i za ljubav.
Ne vidimo dok ne izgubimo, nismo svjesni dok ne osjetimo, a uzdah je nestrpljiv.
Pa shvatiš da ti treba samo nečija ruka koja zna da zagrli, da zna slušati dok razgovaraš, da nam ne smeta ni prljava klupa, niti hladni beton, a tek onaj udarac u glavu koji dobijemo kada napravimo grudvu od snijega. Smijeh, zagrljaj i tišina je sasvim dovoljno za sreću.
Preskačem razloge jer su nebitni.
Nisi sretan ako odeš, napustiš grad, ostaviš sve daleko iza sebe i kao da se nikada nije desilo.
Jedina utjeha je što možda manje boli, ali gdje god da odemo srce kuca u našem tijelu, mozak jeste ukočen, ali se sjeća, osjeti se drhtaj srca i daljine ne pomažu da čovjek zaboravi.
Rastanci su me uvijek boljeli, ali najviše onaj moj.
Kada sam umrla, a niko nije ni znao, kada sam se oprostila sama od sebe i nastavila ujutro koračati ulicama kao heroj sa osmijehom, a i dalje sam tu. Prolazim pored naših klupa, našega mjesta i imam odriješene ruke jer je to moja odluka, jer mogu da izbrišem sve, a da ostanem u istome gradu.
Sada samo izlaze riječi iz čovjeka koji je mrtav. Nigdje u ovome gradu ne vidim nijednu živu dušu, nijedan osmijeh niti iskreni zagrljaj.
A nastavak za kraj priče je samo ljudska radoznalost i nije baš lijep kraj, kao ni ona riječ : ''forever'' jer u ovome svijetu život postaje težak samo za jake, a mi ostali lako ćemo. Umiremo mi svaki dan, a ljudi ni ne znaju.
Svi želimo da imamo sreću bez drame, ali samo ono što dođe u pravi tren tu i ostaje.
Dim na kraju bude najljepši pa makar to bio i upitnik u vazduhu.
Nema komentara:
Objavi komentar