Nemam šta pametno reći o uspomenama, ali prvo što mi pada na pamet jesu baš pristojne riječi koje barem na kratko opisuju uspomene koje šetaju i prave zbrku u mojoj glavi : ''odlazite, odvratne ste, nemate ni srca ni plemenitosti''.
Za devet života ne možeš otkupiti ovaj trenutak koji smo zajedno stvorili.
Toliko puta počnem govoriti pa zastanem, jer znam da ništa riječi ne pomažu, trenutak kao trenutak jedini živi kada se sve slike obrišu ili kada nestane kao prah u nekoj daljini.
Šteta, stvarno šteta što je ovo posljedni pokušaj da se objasni koliko je velika društvena uloga u životu nas, malih, ali sigurnih ljudi.
Čula sam jutros jednog bolesnika kako nešto tiho šapuće, često skriva pogled od mene, hoda izgubljeno ili možda stvarno jeste izgubljen?
Pa, onda sam poželjela nečujnim koracima hodati po bolničkoj sobi, ali nisam htjela pratiti odraz tuđih života, kao što su to oni radili kada sam ja u pitanju i moj život.
Shvatih, da nije za mene osuđivati tuđi život niti želim postati analitičar kao drugi, ko te stvarno poznaje da ti može suditi? Otvorih vrata i nastavi u svome pravcu.
Vjetar je bio snažan, udisala sam punim grudima hladni zrak i posmatrala ovaj moj život baš onako kako ga ja vidim i kako ga ja želim živjeti.
Zašto putujemo, zašto se plašimo, zar nemamo dovoljno hrabrosti reći nekada ljudima DOSTA? Možda i bude uzaludno, ali čvrsto čuvam ovaj život svojim rukama, toliko je plemenito i uzbudljivo kada sami putujemo jer poznat nam je osjećaj slobode koji se nikada u takvim trenucima ne sretne sa bolom niti patnjom.
U putu sretnem često buku misli pa se samo nasmijem, doživljavam muziku i umjetnost pa onda spomenem Beethovena i ne puštam život, sebično kao beom koji u tišini umire.
Počinjem svako jutro, svaki dan od početka i kad zavoliš svoj život, svoju slobodu to je onda savršena činjenica koliko nam malo treba, želiš to?
Pa nisam znala u početku da li stvarno želim, osjetila jesam i pratila osjećaj, a onda dopustila sama sebi da se pronađem i shvatim da ću prihvatiti svaku želju i osjećaje.
A zašto bih umirala i kajala se? Nasmiješi se, zatvori oči, iščupaj sve gadne misle svoje ili tuđe glasove u glavi, podari životu smijeh i uzvratit će duplu sreću i velikodušnot jer i kad si slab osmijeh miriše i hrani svakog bolesnika.
Nema komentara:
Objavi komentar