Drhtaj je bio samo moj, ljubih te u slogovima kao u dubini mora.
Lice svoje u vodi gledam i čekam da se poklope brda, zamiriše cvijeće i da se godišnja doba pretvore u tačku.
Nije bitno da li si dobar ili loš, vrijeme se ionako grči i razmišlja samo o sebi.
Vrištim u sebi dok pišem, bacam se na bijeli papir moleći da demon prešuti sve ove riječi koje se nalaze u mojoj glavi.
I ko bi sve ovo shvatio, kada u paklu vidim najljepše ruže i sjaj koje mi govore da nisam tu, a pripadam.
Pogledaš li ovaj svijet malo bolje koža će ti drhtati između očiju, a jutro ćemo čistiti kroz blato i prašinu svakodnevnih lutanja i traganja.
Biti svoj, pripadati sebi, voljeti sebe i poštovati najveći je uspjeh u životu.
Gledam kroz prozor, čekam, dosađujem se, češljam se, vraćam slike u glavi i sjećam se, pjevam, gledam u vazduh i baš me ništa ne boli. Sloboda je za svakog čovjeka besplatna, svaki je čovjek zaslužuje i mora da skakuće kao anđeli u ogledalu, jer samo tako ćemo sebi pomoći .Prazna kutija cigareta je odraz čvrste nade koja se krije duboko u meni.
Ruševine su svuda oko nas i guše mir i tišinu koju skrivamo i koju niko ne zna.
Vjetar ko vjetar- odnese i one najmanje tragove, tamna svjetla gledaju nad zamišljenom dušom, a vjetar sve jače i jače udara, pa lupa u prozore, staklo se razbije, a ne boli ništa toliko kao dan bez njegovog zagrljaja.
Na kraju je s njim samo početak i uvijek je lomio dvije strane kao i onu najvažniju- vječnost. Čekao je da uzvratim riječima, ali nisam mogla pa sam se uz tišinu samo predala njemu, a strah sam uspješno sakrila koji me obuzeo u trenutku.
Sjetih se čudnog osjećaja, nelagodnosti i sve što bješe na početku, sad ipak je samo mastilo, ali za nas nema kraja, mi se vežemo za daleke i duboke rijeke gdje počinjemo našu priču sa novim početkom, jer kraj i jeste najljepši početak.
Znam samo da su moje najveće tajne skrivene u dugim noćima ispod jastuka, a pogled koji sam uputila ka njegovim očima shvatila sam da su dio moje sreće, zatim sam ga uzela za ruku i nisam više nikada pustila.
Glas mi je drhtao i činilo mi se kao da nikada neće prestati u ovoj tišini. Pružih ruke prema njemu. Oboje se podigosmo istovremeno i ponovo se zagrlismo.
Nema komentara:
Objavi komentar