Da li previše boli napravi glupog čovjeka u životu? Skoro, nekada i bude tako, pa budemo mrtvi tražeći se po strpljenju koje traje kao godišnje doba ili gram strasti.
Vratila sam se u njegov mir i to mi je sasvim dovoljno za sreću.
Umorim se ako previše razmišljam šta zaista imaju reći ''male mrvice'' koje nisu svjesne kako svoj život žive, a vole biti analitičari tuđih života.
Želim da se spasim, želim da se probudim i shvatim kako mi nije važno, i onda baš tada shvatim svaki čovjek da poznaje najbolje sebe, zna ko je, kakav je, zašto tako živi, zašto toliko voli prokletu slobodu?
Čeznem za slobodnom, a zaslužujem je kao svaki čovjek.
Valjda je to tako, koliko rana ispod kože imaš i koliko krvariš nije ti više ništa važno samo da se prepustiš zagrljaju koji liječi od bilo koje bolesti.
Tako gledamo i posmatramo svaki dan svoj život i onda prođe pedeset godina života, ali gdje?
Prođe u tome kako želimo svima sve najbolje, trudimo se usrećiti druge ljude, ne misleći na sebe, ne gledajući sebe, zapostavimo se i izgubimo u vremenu koje nam ne predstavlja posebno značenje?
Zato što smo gladni života, trudimo se usrećiti druge što je sasvim lijepo, ali nije toliko lijepo zapostaviti sebe zbog drugih, izgubiti se i teškom borbom truditi se pronaći u ovome ludilu.
Toliko je glasova u našem svakodnevnom životu : ''nećeš uspjeti, neka je samo on/ona sretna, ima vremena mogu ja to...''
I onda se baš takvi glasovi pretvore kao kada se ostrvo sudari sa brodom, pa ne možeš više, odustaneš od toga boreći se za druge ljude, dok sebe tražimo u sjenkama prošlog života.
Shvatila sam nije važno razmišljati o drugim osobama, volim svoj život, svoju slobodu, moj izbor života i toliko je lijepo kada čujem tako prljave stvari od ''malih mrvica'' jer baš zbog takvih uspjela sam se probuditi i naći vremena za sebe, sama sebi život uljepšati i shvatiti da se opet ima vremena i za druge, ali prvo ako sebi pomognemo.
Nikada ne treba dozvoliti da se izgubimo, lutajući po prljavoj prošlosti, tražeći nebitne razloge.
Gladni smo života, pa baš zbog toga ne smijemo dopustit da naš glavni obrok zaboravimo.
O kaznama i svijetu ne bih sada, jer kratak je ovaj život da bi se razmišljalo toliko puno, o malim stvarima, a baš takve male i blentave stvari, trenuci i događaji nas čine sretnom osobom.
Trenutak živi i kada sve prođe i kada sam počela živjeti onako kako želim misleći duboko da ću uspjeti, zaista jesam, sada vidim svijet, vidim nas, uspjela sam se spasiti i toliko je lijepo da se svaki leptir smije posmatrajući me dok letim zajedno s njim.
Otme mi se poneki uzdah, ali to je bila moja priroda, opet bih takav život izabrala uvijek!
Ništa nikada nije toliko jednostavno iako često to mislimo, najvažnije je vjerovati sebi i prepoznati koliko dobrih trenutaka zaslužujemo u životu.
Možda ćemo reći ''mi ovdje ne pripadamo'' ali važno je naučiti na vrijeme da je u životu bitna hrana ljubavi i ona će nas držati uspravno dok budemo govorili šta želimo i kako nešto želimo.
Treba živjeti baš onako kako mi želimo jer ništa neće nestati pa i smrt je početak nečega lijepog.
Nema komentara:
Objavi komentar