Osmijeh, zagrljaj i iskrenost na smetljištu

Sastojci: 1- osmijeh
               2- zagrljaj
               3- iskrenost

Ih, kakvi su ovo sastojci za lijep i siguran život? Pa, ne loši, samo malo iskreni i realni? 

Muzika bez glasa

Nije ostalo ništa, samo je ostalo sve.
Ostala je tišina i park koji nekada pjeva tužne pjesme i tako, ostavim dvije cigarete koje su nekada izgledale kao plamen, a nekada tako nevine i čiste.

Dijete u meni

Bol u grudima pomogne čovjeku da shvati zašto neke stvari izmiču kontroli i zašto svi imamo osmijeh na licu, a u sebi duboko krijemo tugu. 
Još kao djeca uvijek smo željeli tuđe igračke, a danas ima ih na stotine koji žele naš život ili mi tuđi, a da ni ne znamo koliko iza sjajnih bisera stoji crna tačka koja je obojila lice sa toliko užasnih suza.
Jeste, mi ne znamo, a opet želimo i ponekad smo nedefinisani kao osobe, a ko zna zašto je to i dobro.

Staza duše

Staza duše prati svako putovanje života. 
Rijetko pronalazim smisao za stvari koje radim, preživim svako stoljeće pa umrem nekoliko puta, a opet sve tako traje i pronalazim nešto što je između nas, nešto kao što su- riječi. 
Ipak, ako i pogriješim u pronalaženju pa, samo sam čovjek.

Bolesnik koji tiho šapuće

U mojoj glavi veći je nered nego u sobi, možda je to neka tjelesna bol koja pokreće krik, a možda ipak trebam zalupiti ormar uspomena?
Nemam šta pametno reći o uspomenama, ali prvo što mi pada na pamet jesu baš pristojne riječi koje barem na kratko opisuju uspomene koje šetaju i prave zbrku u mojoj glavi : ''odlazite, odvratne ste, nemate ni srca ni plemenitosti''. 

Mrziš li me?

Njegove riječi ocrtavaju vječnost, riječi koje su kao putovanja nekog pjesnika, uvijek.
Njegove riječi su kao put moga morala i svijesti koja vodi ka nekoj nježnosti, a milion razloga nas razdvaja, a živimo zajedno, a opet jedno bez drugoga. Vrijedno je?

Gladni života

Razmišljanje dugo traje, a tako malo je riječi ostalo.
Da li previše boli napravi glupog čovjeka u životu? Skoro, nekada i bude tako, pa budemo mrtvi tražeći se po strpljenju koje traje kao godišnje doba ili gram strasti.

Snovi u koferima

Luda sam za tišinom.
I idemo opet sve ispočetka, glupa željo.
Imamo svi takve želje- neostvarene, ali to su prepreke koje bole.

Život za početnike

Moglo bi se mnogo toga pisati i ispričati o životu. 
Život sa knjigama, život skitnice i život za početnike. 
Nisam se još odlučila pisati o tome, ali jedino o čemu mogu pisati jeste možda enciklopedija osjećanja.
Ne znam, ali smatram da je to moja apoteka i da su to beskrajna osjećanja bez ravnodušnosti i buke.

Slovo ''S'' od straha

Kada me strah želim da spavam- baš tada spasim dušu od panike.
Ali, znam da će doći to jutro kada ću ustati, stati čvrsto na noge i pobijediti strah.
Samo će ostati slovo ''S'' od straha.

Tableta za preživljavanje

Hodam noću dok se ne umorim. Slažem slagalice u glavi, pa ih rasturam i onda opet sve ispočetka.
Ponekad uzmem tablete za spavanje, ponekad za buđenje, ma svakog dana sve isto- ništa..

Glas u tišini

Samo da mi je da gledam u drugi zid, osjetim drugi miris i da nisam nikome bliska, po mjeri nekog živog mrtvaca.
Drhtaj je bio samo moj, ljubih te u slogovima kao u dubini mora.

Upitnik u vazduhu

Shvatiš da moraš biti spreman na određena odricanja pa čak i  samoga sebe kako bi ponovo pokušao vjerovati nekome. I shvatiš da riječ ''forever'' u principu ništa ne znači, ona je samo obična riječ. 

Iluzija izgubljenih

Rekoh ja davno, on nije ni znao, a voljeli smo se. Jesmo, uistinu. Onako čvrsto i blentavo.
Počela sam opisivati našu ljubav, kao da ja znam šta je to? Priznajem, jesam upoznala, ali do sada je nisam još srela, možda se sada ljubav drugačije opisuje ili je greška kada je opisujemo? Tvrdim, šutnja je najljepši opis.

Zagrljaj od pet godina

Jednostavno odeš, nestaneš kao da nikada prije nisi bio tu, sa mnom i pored mene.
Odlučih sjesti na prozorsku dasku i smiraj tražiti u cigareti, jer uvijek smo uništavale jedna drugu. Nije ni čudo kada ljudi kažu da ''čekanje ubija''. Ne, čekanje nije nikoga ubilo, niti će.

Pozna jesen

Naučiti pažljivo druge slušati dok pričaju danas je jako teško, nemoguće ili ponekad mislimo da nemamo strpljenja?
Vještina slušanja, nazovimo to tako, uči se korak po korak, ali šta ako u datom trenutku odustanemo od želje za slušanje, već pratimo samo govor tijela?